PIŠE: Novo Vujošević
Urbanizacija prigradskih naselja Podgorice bila je više nego halapljiva. Gutala je sve što joj se nađe na putu. Imala je sve osobine pomahnitale zvijeri koju niko ne može obuzdati i uzaptiti. Posebno je bila nemilosrdna prema obradivom zemljištu. U svom pomahnitalom hodu obezvrijedila je zemlju kao stanište poljoprivredne proizvodnje. Do neslućenih razmjera je potencirala njenu prometnu vrijednost. Mnogi su napravili velelepne kuće prodavajući zemljište kao placeve za gradnju novih kuća.
Posebna je priča sužavanje saobraćajnica kroz nova naselja, kroz naselja koja su nicala na rubovima grada. Svaki od vlasnika je težio da pomjeri svoju dvorišnu ogradu prema putu, da put suzi, a da svoje dvorište proširi. Tako je jedan od puteva, koji je prolazio kroz jedno od prigradskih (a sada gradskih) naselja i izlazio na autoput, postao suviše uzan i neprotočan. Pun je bio auta, stoke, pješaka. Vozilo se brzo i neuviđajno. Često je stradala stoka, a bogami i pješaci. Prosto se u toj situaciji nametnula izgradnja trotoara. Trotoar je trebao biti spas i za pješake, pa i za stoku.
Došao je dan izgradnje trotoara. Graditelj je naišao na brojne teškoće. Niko od vlasnika nije htio da pomakne svoju ogradu. Tako je trotoar dobio neobičan izgled. Negdje je bio širok i do tri metra, negdje dva, a negdje i samo metar. Interesantno je bilo posmatrati stoku i pješake na trotoaru. Negdje su se slobodno mimoilazili stoka i pješaci, ili pješaci sa pješacima. Imalo je mjesta gdje su se teško mimoilazila i dva pješaka. Ako se na trotoaru našao čoban sa sitom kravom, pješak iz suprotnog pravca se nije mogao sa njim mimoići. Jedan pješak je morao sići sa trotoara da bi mogao nastaviti put u željenom pravcu.
Na trotoaru su se dešavale vrlo neprijatne situacije. Jedna od neprijatnih situacija se dogodila Jeleni. Jelena je kćer starosjedioca koji se isključivo bavio stočarstvom i zemljoradnjom. Do svoje petnaeste godine, Jelena je čuvala ovce na obližnjim pasištima. No, kad se dogodila snažna promjena u profesionalnoj orijentaciji omladine, ona je po svaku cijenu težila da se otarasi od čuvanja ovaca. Njena upornost je urodila plodom. Uspjela je da položi daktilografski kurs. Zahvaljujući njenom ujaku, zaposlila se u Izvršnom vijeću. To je za nju bila blagodet koja se rijetko kome može dogoditi. Naročito je bila srećna kad je dobila mjesto sekretarice jednom od šefova. Time se, naravno, dičila i ponosila. Sa njenim radnim mjestom su se ponosili i njeni roditelji. Čak su i komšije primjećivale: „Ona se Raduleva kćer dobro udomila. A i ponaša se brate, ka’ da je direktor preduzeća”.
Jelena je posebnu pažnju posvećivala svom izgledu. Oblačila se po poslednjoj modi. Popela se na visoke štikle i nikad sa njih nije silazila kad je odlazila na posao. Stalno je oblačila veoma kratku suknju. Mora se priznati da je bila naočita i upadljiva. Bilo je i onih koji su joj zamjerali, ali i onih, naročito mladih, koji su joj zavidjeli i koji su je prijemčivo posmatrali. Ona nije mnogo marila za komentare prolaznika, već je tjerala po svome. Njoj je bilo najbitnije da bude u trendu i da udovolji ukusu svoga šefa. Šefovi nazori o odijevanju sekretarica su bili odlučujući.
Ustala je kao i obično. Brzo se spremila. Stala je ispred ogledala i konstatovala da je tip-top. Uputila se prema obližnjoj stanici gradskog saobraćaja. Išla je gracioznim i mirnim korakom. Voljela je tu dionicu puta, jer je smatrala da izaziva pažnju prolaznika. Kad se približavala stanici, odjednom je čula škripu kočnica. Naglo se okrenula prema mjestu događaja. U istom trenutku je ugazila štiklama u tek obaleženu i žitku kravlju balegu. Ugazila je s’ obje noge do članka. To je doživjela kao da je grom pogodio u vr’ glave. Nije znala što joj je činiti. Nije imala vremena da se vrati kući i da se eventualno preobuje. Ulećela je u autobus gradskog saobraćaja sva zajapurena i ljuta. Proklela je u sebi sve krave, sve ovce, konje i sve koze ovoga svijeta.
Izazvala je pažnju svih prisutnih u autobusu. Neki putnici su se uhvatili za nos. Smrad balege je ispunila cijeli autobus. Sjedjela je na prvom sjedištu. Bila je sama samcijata. Niko od putnika nije htio da sjedne do nje. Ona se osjećala jadno i žalosno. Teže joj je bilo nego ikada u životu. Poželjela je da u zemlju potone i da joj se za vazda ne čuje glasa i pomena. Pokrila je oči misleći da je time ublažila svoj beznadežni položaj.
Autobus se zaustavio na sledećoj stanici. Jelena je iskočila iz autobusa kao iz katapulta. Nije mogla izdržati poglede putnika. Odmah je počela da čisti štikle i noge. Koristila je i malu maramicu i travu na obližnjem travnjaku. Balegu je nekako odstranila, ali smrad nije mogla. U očaju je bacila štikle u obližnji grm drače. Krenula je samo bosa u pravcu Izvršnog vijeća. Na njenu veliku sreću, naišao je njen brat od tetke sa kolima. Sa bratom je otišla u prvu prodavnicu obuće i kupila samo nove štikle. Žurno je, zatim otišla u kancelariju. Kasnila je cijeli sat. Njena sreća je bila što je i šef često kasnio na posao.
Nije se mogla smiriti. Nešto zbog toga što se neplanirano potrošila, a više zbog blamaže koju je doživjela u autobusu. Najviše je kopkao podrugljivi pogled sekretarice direktora uglednog preduzeća u gradu. Inače je ta sekretarica bila ljubomorna na Jelenin izgled, na Jelenino odijevanje. Naljutila se Jelena preko svake mjere na sve one koji u njenom naselju drže stoku. Riješila je da im se za vazda osveti.
Čim se šef pojavio na vratima kancelarije, Jelena ga zamolila da sa njom porazgovara. Razgovarala je žučno sa ogromnim crvenilom u licu. Rafalno mu je ispričala jutrošnji događaj. Čak je granala rukama i kažiprstom prijetila. Predložila mu je da razgovara sa predsjednikom opštine B.L. i da mu naredi da zabrani svako držanje stoke u njenom naselju i da se kazne svi oni koji su do sada dozvoljavali svojim kravama da se baleže na trotoaru i da za svaku balegu plate kaznu po 100 dinara. Kao obrazloženje je ponudila nesnosni smrad, prljave ulice i trotoare, saobraćajne nezgode koje stoka izaziva, izgled naselja i sl. Naravno, ona je mislila je da je njen šef svemoćan i da će ga u svemu poslušati aktuelni predsjednik optine. Šef je saslušao svoju srditu sekretaricu i nonšalantno odgovorio: „Razgovaraću, razgovarću sa predsjednikom opštine B. L. Nadam se da će biti sve u redu”. Sekretarica nije bila zadovoljna sa odgovorom, ali nije ni reagovala.
Vratila se s posla. Ispričala je roditeljima o svojoj nezgodi na trotoaru. Iz razgovora je utvrdila da su tog jutra krave njenog oca uneredile trotoar.
(Nastaviće se)